Povez: tvrdi

Izdavač: Unireks, Podgorica

Godina izdanja: 2008

Obim: 121

Stanje: odlično

 Teogonija, ili thæogonía (θεογονία), znači proučavanje podrijetla i genealogije bogova, dok kozmogonija, ili kozmogonía (κοσμογονία), označava proučavanje podrijetla svemira, a potonji se termin počeo koristiti s nastankom filozofske tradicije, a kozmos se prvi put pripisuje Pitagori, zapravo oko 5. stoljeća prije Krista. Teogonija označava, kao što je slučaj s Hesiodom na primjer, mitološku pripovijest koja je opisivala stvaranje bogova panteona i njihovih nasljednika.

Dok je thæogonía (teogonija; grč. θεογονία) podrijetlo i genealogija bogova, kozmogonía je (kozmogonija; grč. κοσμογονία) podrijetlo svemira. U helenskoj politeističkoj religiji, ova dva pojma su usko povezana i zapravo se ne mogu u potpunosti odvojiti, jer je svemir sam po sebi božanski, a osobna božanstva su usko povezana s njegovim podrijetlom i oba se pojavljuju istovremeno.

Etimologija riječi thæogonía je Θεοί (Bogovi) + γέννα (rođenje), dakle, rođenje ili podrijetlo bogova. Etimologija riječi kozmogonía je kόσμος (red, dovesti u red) + γέννα (rođenje); Riječ kόσμος tek je kasnije počela označavati cijeli svemir, ali njezino izvorno značenje ima određeni utjecaj na to kako razumijemo naš svijet, budući da Orfizam smatra da rođenje ili podrijetlo kózmosa (kozmosa; grč. κόσμος) ima oblik i red, ono što je Pitagora (grč. Πυθαγόρας) nazvao diakózmisis (diakosmesis; grč. διακόσμησις), uređenim oblikovanjem svemira.

Nakon razjašnjenja ove suptilne, ali važne razlike, posebno kada promatramo ovo razdoblje antičke Grčke u kojem filozofija počinje imati prednost nad mitologijom – logos nad mythosom – analiza i proučavanje Teogonije Hesioda i one koja se pripisuje pseudopovijesnoj figuri Orfeja zapravo su bacili mnogo svjetla na prijelaz, ili barem na prethodnike prijelaza koji počinju s Pitagorom i Platonom, a dolaze do čvršćeg, racionalnijega temelja s Aristotelom. Za Grke, a posebno za tradiciju povezanu s Hesiodom, Kaos je bio arché ili temeljno podrijetlo svemira. Arché na grčkome znači ‘početak’, ‘podrijetlo’ ili ‘prvi uzrok’ i ‘moć’. Također može označavati ‘konačnu temeljnu supstancu’ ili ‘konačni nedokaziv princip’, barem onako kako se shvaća u kontekstu grčke kozmogonije općenito. Kasniji filozofi poput Aristotela proširili su značenje arché kao elementa ili principa bitka bića, koji iako je sam po sebi nedokaziv i nematerijalan, pruža uvjete za mogućnost postojanja takve stvari.

U grčko-rimskoj tradiciji, posebno u djelima neoplatonista i drugih povjesničara filozofije od Diogena Laertiusa, do Plutarha i drugih, upravo su prvi principi bitka bića bili tema ranih grčkih klasičnih autora poput Hesioda, a zatim i Orfeja, kojem se pripisuje autorstvo raznih himni i pjesama posvećenih bogovima, a koji su govorili o alternativnoj teogoniji, kroz koju su kasniji filozofi promatrali i tumačili te prve principe i kroz koju su ti kasniji autori suprotstavljali i branili helensku filozofsku tradiciju suočenu s nadolazećim kršćanstvom. U moderno doba, arché je korijen termina koji je Carl Jung koristio za opisivanje temeljnih psiholoških tema koje je pronašao prisutne u nesvjesnome umu pojedinca kroz svoje psihološke prakse. Za Junga, ovi osnovni simboli i slike koje je pronašao u modernome umu imali su zapanjujuću sličnost s primitivnim mitološkim motivima, onih koji se nalaze u gotovo svim mitološkim tradicijama. Jung je te simbole nazvao arhetipovima, čiju je zajedničku karakteristiku kod mnogih svojih pacijenata koristio kao racionalizaciju za postojanje onoga što je nazvao kolektivnim nesvjesnim.

Prava verzija mitologije stvaranja iz klasične Grčke potječe iz poetskoga djela koje se pripisuje Hesiodu, a zove se Teogonija. Sastavljanje teksta datira negdje između 8. i 6. stoljeća prije Krista, donekle suvremeno Homeru, i predstavlja vrhunac književnosti za Grke čak i od strane klasičnih filozofa poput Platona, Aristotela i drugih koji su slijedili njihove tragove. Teogonija, ili opet doslovno “rođenje bogova”, opisuje podrijetlo i genealogije bogova starogrčkoga panteona. Hesiod započinje svoje djelo pripisivanjem božanskim Muzama, velikim kćerima Zeusa koje su u helenskome svijetu bile majstorice misterija i čuvarice božanskih misterija kroz koje se moglo spoznati svako istinsko znanje ili istina. Upravo kroz same Muze Hesiod pripovijeda svoju priču, govoreći izravno njihovom izvoru kroz koji je njegova Teogonija, ispričana i napisana.

Hesiodovo djelo leži u počecima nekih od osnovnih principa, ili barem okvira, od prijelaza iz teogonije u kozmogoniju, primordijalnoga archea na kojem se, takoreći, pojavljuje grčki panteon. Na početku genealogije predstavljen nam je pojam Kaosa, ili nereda, kako se taj izraz i danas koristi, koji predstavlja primordijalnu supstancu što čini osnovu svega stvorenoga bića. U Hesiodovome prikazu Kaos je pseudoantropomorfno biće, biće koje iako nije antropomorfno per se, tj. bez spola je ili oblika, ipak je iskonska supstanca iz koje proizlaze primarna božanstva prve generacije i njihovi potomci. Prema Hesiodu, iz Kaosa nastaju Geja (Zemlja) i Tartar – Majka Zemlja i Podzemlje, veliki stupovi svijeta u kojem žive ljudske duše. I onda, možda iznenađujuće, u ovoj tradiciji Eros, ili Ljubav, primarna je sila koja zatim djeluje kako bi stvorila ostatak prve generacije bogova i božica i iz koje se stvaraju i uspostavljaju carstva Neba i Zemlje te svi osnovni prirodni principi i njihovi antropomorfni pandani.