Povez: tvrdi

Izdavač: Logos, Split

Godina izdanja: 1984

Obim: 102

Stanje: odlično

Iz knjige:

Nama je danas teško zamisliti što su nekadašnji karnevali značili starim Splićanima. Bila je to najluđa godišnja fešta za sve društvene slojeve. Veliko „pražnjenje“ nagona obuzdanih vjerskom i društvenom stegom. Dani ludovanja u kojima je sve dopušteno
Neki drevni običaji vezani uz pokladne dane danas su potpuno zaboravljeni. Primjerice stara legenda priča da su Splićani u srednjem vijeku na Tusti četvrtak priređivali čak i „borbe s bikovima“! Arenu bi navodno improvizirali na prostoru između Vrata Pisture i sjeverozapadne kule Dioklecijanove palače. U natjecanju su sudjelovali plemići i građani koji bi se tjedan prije prijavili gradskom knezu. Svaki je od sudionika dvosjeklim mačem mogao zadati biku najviše tri udarca. Ako ga ne bi dokrajčio, ustupao je mjesto sljedećem takmacu. U areni su se pojavljivali po slijedu izvučenih brojeva. Nagrade su bile: željezni buzdovan okovan srebrom, cjelokupna konjska orma, viteška oprema za konjanika. Glavom bi platilo više bikova, koje bi poslije na opću radost kronično gladnih pučana zavrtjeli na ražnju.

Iako se legenda o borbi s bikovima doima pretjeranom, poznato je da se u Splitu sve do propasti Mletačke Republike (1797) obavljala takozvana „sječa glave volu“. Općinski nadglednik mesnica morao je za Tusti četvrtak pribaviti vola, kojem bi u prisutnosti svekolikog pučanstva, gradskog kneza i sudaca odrubili glavu. (Spomenimo da se taj okrutni „mediteranski“ obred donedavno obavljao u sklopu igre moštre ili debeli kralj u Pupnatu i Žrnovu na otoku Korčuli. Osuđeni se vol ujarmljuje u žbare, a vojvoda mu mačem teškim 4–5 kg odrubi glavu. Zatim se pleše stari bal, a obezglavljeni vol zavrti na ražnju.)

Po svemu sudeći još početkom 19. stoljeća austrijske su vlasti imale mnogo problema s neobuzdanim splitskim maškarama. Zato je cesarsko-kraljevsko okružno poglavarstvo 14. siječnja 1835. izvjesilo po gradu posebnu naredbu, a za one koji nisu znali čitati, izvikivali su je glasnici. Počinje ovako: „Daje se na znanje i ravnanje da se sve do posljednjeg dana karnevala trećeg ožujka 1835. u ovom gradu po drevnom običaju dopuštaju krabulje, osim uoči blagdana Pročišćenja Djevice Marije (Svijećnice) te onih dana u kojima se inače ne priređuju javne svečanosti, i to pod ovim uvjetima…“

Zatim se niže devet točaka u kojima se određuju prava i dužnosti maškara. U blagdanske dane mogle su se pojaviti tek poslije zvona večernje, ali nikada ulaziti u crkve ili na posvećena mjesta. Uz prijetnju uhićenja bilo je zabranjeno nositi oružje ili ispaljivati rokete. Tko bude izazivao nered, bit će potjeran, ili će mu se skinuti obrazina i bit će uhapšen. Jednako će se postupiti s onima koji upotrijebe nepristojne izraze ili one protiv vjere, vlasti, morala, državnih ustanova. Redarstvo će jednako uredovati i protiv onih koji budu napastovali ili vrijeđali krabulje. Nisu se smjele upotrebljavati obrazine: čudovišta, životinja i drugih nakaza, već samo one što pobuđuju radost i veselje. Teško je povjerovati da su se raspojasani Splićani strogo pridržavali svih tih propisa…

Osim po Rivi, Pjaci i ulicama, Splićani su o pokladama uvelike ludovali i u zatvorenim prostorima. Zahvaljujući zapisima Andrewa Archibalda Patona (1811–1874), koji se 1847. zatekao u Splitu, saznajemo kako je primjerice izgledao otmjeni krabuljni ples u Plemićkom kasinu (na prvom katu palače Milesi), a kako pučki, takozvana monfrina, u javnoj dvorani u sklopu palače Tartaglia.

Za onaj u palači Milesi kaže da je bio „nešto najblistavije“ što je uopće vidio u Dalmaciji. Velika plesna dvorana bila je ukrašena brojnim svijećnjacima i raskošno dekorirana. Sa strane je imala nekoliko odaja namijenjenih čitanju, ispijanju kave te raznim društvenim igrama. U mnoštvu maštovito odjevenih krabulja i gospode u frakovima osobitu mu je pozornost privukao „Vrag s rogovima i neobičnom krunom, lica crna kao ugljen; Crno Veličanstvo nosilo je odijelo zagasito crvene boje pomiješano s crnim. Činilo se da je najozbiljniji dio društva bio oduševljen njegovim zlobnim obraćanjem prisutima, a govori se da je on redoviti gost svih krabuljnih plesova… “ Skakutao je od jednog do drugog uzvanika i zajedljivo ih peckao dobacivanjem. Još su se isticale dvije prilično dekoltirane „robinjice u zlatnim okovima, a zlobnici mi rekoše da su varalice te da im je zadatak zarobiti priređivače zabave“. Postariji Francuz nosio je „odjeću iz doba Luja XIV. s raskošnim čipkama, vrpcama i mačem o pojasu“.

Prisutni autor Englez bio je odjeven kao „ugledni muslimanski trgovac kojeg zanimaju samo vino i valcer“. Ludo su se zabavljali sve do zore, ali nije bilo nepristojnosti ni neumjerenosti u ponašanju.

Drugoga dana posjetio je pučku zabavu (monfrinu), koja se održavala u dvorani iznad kavanice (u današnjoj Šubićevoj ulici), gdje „bosanski trgovci običavaju igrati domino“. Već na ulazu začuo je zvuke Straussova valcera i topot nogu. Nakon što se popeo „strmim vratolomnim stubama“ te „plativši vrataru 8 novčića“ zatekao se u „dugoj plesnoj dvorani s dvama zrcalima pozlaćenih ili izblijedjelih okvira punih tragova muha, koju je osvjetljavao veliki kristalni luster star najmanje jedno stoljeće“.

Krabulje nisu bile raskošne kao one u palači Milesi, ali bilo je itekako veselo. Žene su odreda bile odjevene u domino. Pozornost mu je privukao osebujni orkestar: trubač „volovskog vrata, surova izgleda, napuhanih obraza i lutajućih očiju odjeven u mornarski kaput“. Zatim, visoki, „mršavi, ćelavi violončelist s velikim naočalama odjeven u otrcano crno odijelo“. Vrhunac je predstavljao žgoljavi violinist čiji su „pokreti ruku, violine, glave i tijela izvodili kretnje zamršene poput astronomskog sustava“. Meštar ceremonijala bio je odjeven u prastaru talijansku kneževsku odoru. Visoki mršavko, kostimiran u pukovnika, prskao je prašnjavi pod vodom iz izbušena lonca. Duhovitu skeč-lakrdiju šišanja uz pjevanje arija iz Figarova pira izvodili su lokalni brijač sličan buldogu i njegova mušterija. Svi su se ludo zabavljali ne obazirući se mnogo na lijepo ponašanje. Na kraju se odnekud pojavio i lovački pas, koji je izazvao strku među ženama skrivajući se pod suknjama. Meštar i pukovnik ipak su ga uspjeli ščepati i izbaciti iz dvorane.

Dvadesetak godina poslije splitski dopisnik zadarskog Narodnog lista / Il Nazionale (8. ožujka 1865) opširno izvještava o brojnim krabuljnim plesovima priređenima u Slavjanskoj čitaonici, Plemićkom kasinu, Teatru Bajamonti, po Velom varošu i po privatnim kućama. Najuspjelijima drži one u Čitaonici na Obali, gdje ih je održano čak šest. Tamo se plesalo narodno kolo i kadrila te pjevale narodne zborne pjesme. Sudionici su bili kostimirani u splitske, kaštelanske, bokeljske, crnogorske, sinjske, zagorske, hrvatske i druge nošnje. Hrvatska trobojnica lepršala je u kosi gotovo svih plesačica. Prostor je bio premalen za sve koji su željeli prisustvovati. Oduševljeni povici živio! upućivani su najboljima plesačima i „našoj slavenskoj narodnosti“.

Posljednjih karnevalskih dana u privatnom kazalištu gradonačelnika Antonija Bajamontija (gdje je inače bio zabranjen hrvatski jezik) na kostimiranom plesu priređena je i bogata tombola. Glavni su zgodici bili „dva napoleondora, nekoliko cekina, dva para kopuna, kolač s bocama“. To je privuklo mnoštvo maloga puka i potvrdilo poslovicu – kaže dopisnik – „da se riba lovi kroz usta“. Među privatnim plesovima hvali onaj u palači obitelji Cambi, koji je osobito odisao narodnim duhom.

Od 1873. o pokladama je osobito veselo u Slavjanskom napretku: pleše se svake nedjelje, a svečana je završnica veliki krabuljni ples za težake, obrtnike, intelektualce. Nakon prelaska općine u ruke narodnjaka (1882) splitski se karneval sve to više oslobađa uvoznoga venecijanskog kolorita te izvornost traži u nasljeđu domaće slikovite baštine. Od 1893. u gledalištu novosagrađena Općinskog kazališta plesovi se pretvaraju u oduševljene manifestacije hrvatstva i slavenstva. Neiscrpna invencija splitskih šaljivdžija duhovito je parodirala autonomaške fosile i simbole Austrougarske Monarhije.